srijeda, 11.03.2009.

"Life and what it's worth"

Nije me dugo bilo... prošla je prva godišnjica postojanja ovog bloga. Ja sam bila...odsutna :)
I sada, kada sam se napokon udostojila dovuæ do kompjutera i otvoriti blog, shvaæam da mi ovaj blog puno znaèi i da bih bila još jedna od onih koji su odustali od svog bloga. Makar ovo bilo samo neko internetsko sranje nekim ljudima, tako nešto mi baš treba onako, kao odušak. Mnogo toga se dogodilo, mnogo dobrih, a i loših stvari. Došlo novo polugoðe,nove brige, nova sranja....i tako...
Ne znam da li bih mogla sve dogaðaje sroèit samo u jednom postu jer ove stvari koje su mi se dogaðale u proteklih par mjeseci su nevjerojatne. Èovjek samo u par mjeseci može otiæi na drugi kraj svijeta, a može i doživjeti nesreæu koja æe ga pratiti do kraja života. Može se zaljubiti (što se ne dogaða u mom sluèaju) , a i može doživjeti živèani slom. Može zadobiti vjeènu traumu, može mu se dogoditi najljepši trenutak u životu. I to sve samo u par mjeseci. I onda shvatiš kako je život èudesan, koliko dogaðaja èovjek doživi , koliko je zapravo vrijedan život, jer te uèi mnogim stvarima, kako da kažem....èini te mudrijim pametnijim. Što više vremena prolazi, to više ti kao èovjek vrijediš. Zato je bolje da živimo, živimo punim pluæima :)
Nauèila sam takoðer jednu veoma važnu lekciju, lekciju koja æe me pratiti u životu od sada pa nadalje.
Život možeš izgubiti u svega par sekundi, to se samo dogodi. Stvar je da li æeš ti paziti na to ili ne...ili æe te Bog kao zadnjega glupana sreækoviæa spašavati svakog trena.
Kada ti se dogodi jedan od takvih trenutaka da ti je život bio u opasnosti baš za tu sekundu, a da si ti izvukao živu glavu shvatiš da je sve ostalo bezvrijedno, sve te brige i muke koje su te pratile kroz život. Sve ocjene i gluposti nisu vrijedne kao život, sve tvoje depresije zbog nekih sitnica.....ma glupost. Taj trenutak, ta sekunda kada si u toj opasnosti.... nešto neopisivo, samo te lupi, neki trans, nešto se dogodi u tebi, kao da si u nekakvom emocionalnom šoku. Nisi svjestan, kao da je sve u redu, ništa se nije dogodilo a zapravo kao da dršæeš i plaèeš iznutra. Veliki prasak u tvom organizmu....
Onda doðeš k sebi, plaèeš, jauèeš, zašto, zašto. A samo je važno da si živ, da si izvukao svoju idiotsku ljudsku glavu koja te i dovela u sra**.
Onda ti se osjeæaji slegnu, još uvijek nisi svjestan, no tvoje tijelo zato pati.
Ma, užas...
I onda bih se nadovezala na onu poznatu:
"Èuvajte nas ,
pazite nas,
jer znakovi su premalo.
Možda je i odraslima do djetinjstva našeg stalo."
Hehe, zna Hlapiæ, vjerujte mi.
Iako ne oèekujem mnogo komentara za ovaj post, barem se nadam da æe ljudi koji æe ovo proèitati znati shvatiti moju poruku (iako pišem kao u hijeroglifima...tko bi me shvatio zbog mojih gramatièkih pogrešaka i svega, ali važna je poruka, ma u kojem god kontekstu shvaæena, važno je da to dopre do srca èitatelja i da ga urazumi).
Brzo sam napisala ovaj post..... svaka mi èast, trebala bih èešæe raditi ovakve razmake meðu postovima, inspiracija mi leti sama od sebe, kao da ne pišem ja :)).

hehe..



bye :))